Znameniti Humčani

Slikar, ilustrator i pedagog, rođen je u Vrbišnici 15. veljače 1931. Osnovnu školu pohađao

je u Taborskom. U Zagrebu je izučio soboslikarski zanat, a 1954. završio je Školu

primijenjene umjetnosti, Odsjek za dekorativno zidno slikarstvo. Nekoliko je godina

samostalno radio na zidnim dekoracijama u Rijeci, Dobrinju (na otoku Krku), Karlovcu, Virju

i Okiću. Oslikao je križni put i restaurirao freske u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice

Marije u Taborskom. Godine 1961. na Višoj pedagoškoj školi diplomirao je u Zagrebu likovni

odgoj i hrvatski jezik. Kao nastavnik likovnoga odgoja radio je u Odgojnom zavodu za mušku

omladinu u Klinča Selu, u Zavodu za profesionalnu rehabilitaciju u Lugu kraj Samobora te u

osnovnim školama u Petrovskom, Radoboju i Krapini.

Njegove slike prikazuju svakodnevni težački život Zagoraca, pitoreskne zagorske krajolike

s kojima su srasle drvene hiže, druženje u klijetima, na hodočašćima i proštenjima, ili na

drvenim klupama zagorskoga cuga. Uz slikanje bavio se i ilustracijom (časopis Hrvatsko

zagorje, Vidovčanski trolist A. Kozine, Sve hladnija svanuća B. Brezinščaka Bagole,

ilustracije Radoboj i okolica, Veronika Desinićka i dr.). Crtao je karikature za humoristički

list Zvonec i glasilo Straža danas te radio likovna rješenja za povelje, priznanja i zahvalnice.

Održao je mnogobrojne samostalne i grupne izložbe. Zahvaljujući osobnoj tehnici slikanja

močilom i voskom, postizao je zgusnutu i naročitu rasvjetu, tople svjetlosne ugođaje

povezivanja svih detalja u jedinstvenu i skladnu cjelinu. Bio je jedan od osnivača Likovnog

društva „Ernest Tomašević“ u Krapini i njegov predsjednik od 1966. do 1986. Umro je u

Vrbišnici 28. prosinca 1993. godine.

Pravnik, rođen u Gornjem Humu 22. svibnja 1858. Djetinjstvo je proveo u Humu na Sutli,

osnovnu školu pohađao u Taborskom, a gimnaziju i studij prava u Zagrebu. Radio je u

Svetom Križu Začretje, Grubišnom Polju, Đurđevcu, Ivancu, Zlataru, a 1904. imenovan je

županijskim tajnikom u Požegi.

Godine 1908. pozvan je u Zagreb za vladina tajnika, a 1909. ban Pavao Rauch imenovao

ga je podžupanom Varaždinske županije. Od 1912. bio je voditelj upravnog odsjeka

Zemaljske vlade, 1913. savjetnik, a 1914. banski savjetnik. U odjelu za unutarnje poslove

Zemaljske vlade radio je na uređenju uprave u Hrvatskoj i Slavoniji. Sudjelovao je u izradbi

zakonskih osnova te provedbenih propisa za Zakon o uređenju općina i trgovišta. Za vrijeme

Prvoga svjetskog rata obnašao je dužnost vladina povjerenika u Virovitičkoj i Srijemskoj

županiji, Osijeku i Zemunu. Stručne članke i rasprave iz upravnog prava i praktične uprave

objavljivao je u Mjesečniku Pravničkog društva u Zagrebu te u glasilu Obćinar, kojemu je od

1912. do 1917. bio i urednikom. Pod njegovim se utjecajem počelo u hrvatskoj upravnoj

praksi ustaljivati načelno postupanje u upravnim postupcima, osobito u upravi gradova i

općina. Umro je u Zagrebu 7. travnja 1917. godine.

 DJELA: Misli o budućem našem obćinskom zakonu. Mjesečnik Pravničkoga družtva u Zagrebu, 27(1901) 7, str. 484–488; 8, str. 561–565; 9, str. 615–624; 10, str. 682–695; 11, str. 763–775. — Pravo seoskih obćina na izvanredno pokriće obćinskih potrebština, ukoliko nebi u tu svrhu redoviti prihodi obćine dostajali. Ibid., 31(1905) 6, str. 439–448; 7, str. 528–537.

LIT.: (Nekrolozi): Mjesečnik Pravničkoga družtva u Zagrebu, 43(1917) 4, str. 222–224; Obćinar, 35(1917) 15, str. 57–58; Vjesnik Županije virovitičke, 26(1917) 8, str. 60.

Pjesnik, pripovjedač i feljtonist, rođen u dvorcu Mali Tabor 11. travnja 1853. Od 1864. do

1866. bio je smješten u zagrebačkom Plemićkom konviktu, od 1872. do 1873. pohađao je

gimnaziju i sjemenište, a od 1873. do 1874. šest je mjeseci boravio u Veneciji, Firenci,

Bologni i Rimu.

Radio je kao računski vježbenik Financijskog ravnateljstva u Zagrebu te kao kućni

informator djece slavonskih plemićkih obitelji Mihalović i Pejačević. Od 1878. surađivao je u

zagrebačkom Obzoru. U književnosti se prvi put javio 1871. poezijom u listu Zviezda.

Pjesme, novele i feljtone objavljivao je u Viencu, Velebitu, Hrvatskoj lipi, Hrvatskom domu i

Obzoru. U prvim pripovijetkama Mlinarska djeca, Divlja djevojka, Crne niti, Ženske suze

opisuje život na selu te u zagorskim i slavonskim dvorcima. U kasnijim pripovijetkama

(Ljubav na odru; Čovjek bez srdca, Dada, Stella Raïva), opisuje psihološka stanja književnih

likova te unosi fantastične elemente, miješajući zbiljsko i imaginarno. Posebno se istaknuo

političkim, umjetničkim i kulturnim feljtonima, koje je objavljivao u Obzoru. Umro je u

Zagrebu 24. listopada 1880. godine. Od 2008. u Humu na Sutli svake se godine održava

književna manifestacija Dan Rikarda Jorgovanića, na kojoj se dodjeljuje „Nagrada Rikard

Jorgovanić“ za najbolju knjigu objavljenu prethodne godine.

Patolog, anatom i forenzičar, rođen u Zalugu 6. listopada 1881. Pučku školu pohađao je u

Rogaškoj Slatini i Prišlinu. Maturirao je 1902. na Donjogradskoj gimnaziji u Zagrebu, a

diplomirao 1910. na Medicinskom fakultetu u Innsbrucku. Tri godine bio je znanstveni

asistent Zavoda za patološku anatomiju u Innsbrucku.

Godine 1914. imenovan je županijskim fizikom (liječnikom specijalistom) i preuzeo je

organizaciju i vodstvo Prosekture svih javnih zdravstvenih zavoda grada Zagreba, čime je

postao začetnik patološke anatomije u Hrvatskoj. Iste je godine imenovan stalnim sudskim

vještakom Kraljevskoga sudbenog stola u Zagrebu, a za vrijeme Prvog svjetskog rata, kao

jedini patolog, preuzeo je prosektorski rad u novoosnovanim rezervnim bolnicama u Zagrebu.

Nakon usavršavanja u Beču i Dresdenu, od 1921. do kraja života bio je redoviti profesor opće

patologije i patološke anatomije na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je predavao

i sudsko veterinarstvo. Bio je član brojnih strukovnih, gospodarskih, kulturnih i zavičajnih

društava, kakvo je bilo Društvo hrvatskih Zagoraca u Zagrebu. Autor je mnogobrojnih

znanstvenih radova iz područja komparativne i kardiovaskularne patologije, neuropatologije,

patologije jetre i žučnih putova, kao i niza natuknica za Hrvatsku enciklopediju. Kao član

Međunarodnog istražnog povjerenstva Crvenoga križa istraživao je 1943. masovne grobnice u

Vinici (zapadna Ukrajina), dokazavši da su zločine počinili Sovjeti pet godina ranije. Svoja

iskustva i zapažanja opisao je u dnevnim novinama Hrvatski narod i zbog toga je u svibnju

1945. bio uhićen i presudom vojnoga suda Komande grada Zagreba osuđen na smrt

strijeljanjem. Senat Sveučilišta u Zagrebu rehabilitirao ga je 1991., kad je Klinički zavod za

patologiju KBC-a Sestre milosrdnice nazvan njegovim imenom. Od 1998. dodjeljuje se i

„Nagrada Ljudevit Jurak“ za komparativnu patologiju.

Arhitekt, otac moderne hrvatske arhitekture, rođen je u selu Ločendol kraj Rogaške Slatine

28. srpnja 1874. Po majci Slovenac, po ocu Hrvat, rano djetinjstvo proživio je u Prišlinu.

Obrtnu školu i zidarski zanat izučio je u Grazu 1891. Iste godine vratio se u Zagreb i radio u

tadašnjim najpoznatijim atelijerima, a 1899. završio je Akademiju u Beču. Iste godine otvorio

je vlastiti atelijer u Zagrebu. Svestranim djelovanjem kao arhitekt, pisac i pedagog utjecao je

na razvoj moderne arhitekture u Hrvatskoj. Svojim programskim tekstom Moderna

arhitektura, objavljenim u časopisu Život, borio se protiv historicizma i tražio da moderna

arhitektura odgovara suvremenim potrebama i udobnosti. Sa skupinom istomišljenika

osnovao je 1906. Klub hrvatskih arhitekata.

Od 1922. bio je redoviti profesor Visoke tehničke škole u Zagrebu. Na njegovim prvim

projektima u Zagrebu zamjetljiv je utjecaj secesije (vila Auer u Rokovoj ulici). Zajedno s

Hugom Ehrlichom vodio je atelijer Kovačić i Ehrlich (1910.-1915.). Najviši domet vlastita

načela o sintezi tradicije i suvremenosti ostvario je u otmjenoj trokatnici Frank (1914) na uglu

Mažuranićeva trga u Zagrebu. Godine 1912. počeo je gradnju svoje najveće građevine do

tada, crkve sv. Blaža s dominantnom armiranobetonskom kupolom, prvom takvom

konstrukcijom u nas. Godine 1923. započeo je izgradnju palače Burze, u kojoj je danas

sjedište Narodne banke Hrvatske. Umro je u Zagrebu 21. listopada 1924. godine. Na

Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu bio je posmrtno nagrađen Velikom

nagradom (1925). Društvo hrvatskih arhitekata ustanovilo je 1959. „Nagradu Viktor Kovačić“

i to kao nagradu za životno djelo i kao godišnju nagradu za najuspješnije ostvarenje u svim

domenama arhitektonskoga stvaralaštva.

Ivan Krizmanić

Svećenik, pisac i prevoditelj, rođen je 1766. u Vučjoj Gorici, nekadašnjem zaseoku Malog

Tabora, na plemićkom dobru koje se nalazilo na brežuljku u neposrednoj blizini današnjeg

graničnog prijelaza. Otac mu je bio upravitelj imanja plemićke obitelji Rattkay. Gimnaziju je

polazio u Varaždinu i Zagrebu, a trogodišnji studij filozofije u Beču. Teologiju je studirao u

Beču, Zagrebu i Pešti. Za svećenika je bio zaređen 1789. i godinu dana bio je ondje pročelnik

teološkog studija. Potom se vratio u Zagreb, gdje je u Nadbiskupskom sjemeništu predavao

crkvenu povijest. Na prijedlog grofa Josipa Keglevića 1792. imenovan je župnikom u Svetom

Križu Začretje, a 1818. preuzeo je župu u Mariji Bistrici koju je vodio do 1849. Za

župnikovanja u Mariji Bistrici pribavio je za župnu knjižnicu značajan broj knjižnične građe,

a u ophodnom hodniku svetišta dao je napraviti nove slike i natpise marijabistričkih čuda. U

rukopisu je ostao njegov spis o povijesti i arhivskoj građi bistričke župe.

U vrijeme buđenja nacionalne svijesti njegov je župni dvor postao okupljalištem hrvatskih

preporoditelja (Drašković, Gaj, koji se vjenčao s njegovom nećakinjom Paulinom,Vraz, Štoos,

Babukić, Rakovec, Lisinski i Dragojla Jarnević, koja je svoje boravke opisala u Dnevniku).

Bio je poliglot, znao je njemački, latinski, francuski, a dobro se snalazio u talijanskom i

engleskom jeziku. U književnom je radu djelovao kao prevoditelj te kajkavski pisac. S

engleskoga je na kajkavski preveo Raj zgubljen Johna Miltona, te Flundra senje zrokujuča

Williama Shakespearea. S „iliričko-dalmatinskog“ na kajkavski je preveo Mrnavićevu

Osmanšćicu, a sa štokavskog na kajkavski Kanižlićevu Sv. Rožaliju. Autor je triju dnevničkih

putopisa: o putovanju u Peštu i Beč, o putovanju u Dresden te o putovanju u Štajersku. U

njegovoj ostavštini sačuvano je još nekoliko pjesama, proznih tekstova i različitih bilježaka.

Godine 1848. predvodio je grupu svećenika, takozvanih „reformaša“, koji su u Mariji Bistrici

tiskali spis o svojim zahtjevima za ukidanje celibata. Spis je izazvao polemiku među ostalim

svećenstvom, zato je Krizmanić napustio župu i umirovljen se nastanio kod svog rođaka u

kuriji Omilje, župa Moravče, gdje je i umro 1852. godine.

Bibličar, katehetičar i ekumenist, rođen u Strmcu Humskom 15. studenog 1893. Pučku

školu završio je u Taborskom, a zatim nastavio školovanje u Zagrebu. Završio je studij

teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i 1918. bio zaređen za svećenika.

Idućih godina posvetio se pastoralnom i vjeroučiteljskom radu u Međimurju i Križevcima.

U tom periodu nastala je njegova prva knjiga Život Sv. Stanislava Kostke (1927). Uz

predan praktični rad intenzivno se bavio teološkim pitanjima te je 1921. stekao doktorat

teoloških znanosti. U disertaciji je obradio Strossmayerove govore na Prvom vatikanskom

koncilu u kojima se đakovački biskup izjasnio protiv proglašenja dogme o papinoj

nepogrešivosti. Iz Križevaca je 1923. premješten u Zagreb gdje je nastavio s katehetskim

radom u uglednim gimnazijama. U udžbeniku Osnovi katoličke vjere (1931), objavio je svoja

katehetska izlaganja što ih je godinama zapisivao. Godine 1934. otišao je na specijalizaciju u

Rim, gdje je studirao na Papinskom biblijskom institutu i postigao naslov magistra biblijskih

znanosti. Po povratku u Zagreb predavao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Objavio je

Biblijsku povijest Starog i Novog zavjeta (1960), bio je glavni urednik Katoličkoga lista i

suurednik Bogoslovske smotre, u kojoj je objavio niz rasprava o biblijskoj povijesti i

arheologiji, a bio je i predsjednik Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda. Umro je

u Zagrebu 2. ožujka 1969. godine.